Trece putovanje

10 - 19. travnja, 2002
“Father, sto vam se vise ne svidja u Shangombo Mission?” Zapitala me je tipicnom zenskom bezazlenoscu gospodja Margaret, moja bivsa zupljanka iz Maramba Parish iz Livingstona koju smo sreli u Sesheke u zupnoj kuci.
Odgovorio sam joj ovako: «Vi zene rodite dijete. Nakon nekog vremena rodite i drugo dijete. Da li ste rodile drugo dijete zato sto ono prvo vise niste voljeli?»
«Dobro ste odgovorili, Father. Sad razumijem.»
Trece putovanje je bilo duze i mucnije nego prva dva. Nakon sto smo prethodndu noc, kao i obicno, satorovali u Lusu na terenu nedaleko dorovanog zemljista, uputili smo se prema Mwandi, sto je jos 5 sati voznje od Lusu. Tamo se imamo sresti sa Senior Chief, njegovo velicanstvo Inyambo Yeta, princ naroda Lozi u cijem je vlasnistvu citava zapadna provincija Zambije. Njegov otac Litunga je kralj a princ Inyambo vlada u juznijem dijelu Barotseland sa sjedistem u Mwandi. Darovano zemljiste treba potvrditi princ i njegova vlada – Kuta. Tek tada darovnica postaje valjana.
Oko podne stizemo pred princevu «palacu» i cekamo da budemo primljeni. Nismo ni slutili kolika nas procedura ceka. Najprije smo nakon izvjesnog cekanja bili pozvani u Kutu. Tada sam imao pirliku vidjeti dvorsku proceduru klanjanja i klapanja rukama. Meni kao strancu bila je ponudjena stolica da sjednem sucelice vrhovnim ministru ili predsjedniku vlade koji se sluzbeno zove Liashima. Zambijci koji su dosla sa mnom su morali sjediti na tlu u polulezecem stavu. Svaki put kad je sluzbenik Kute donio neku puruku ili je nekamo odlazio trebao je pokleknuti do zemlje uz ponizno klapanje rukama.
S obje strane Liashimbe (predsjednika vlade) sjedili su njegovi ndune (ministri). Citava scena bila je dostojanstveno napeta i puna strhopostovanja sto se je jasno vidjelo na licima mojih pratitelja.
Tada mi je bilo upravljeno pitanje: «Father, sto zelite?»
Time sam dobio priliku predstaviti plan o gradnji misije u Lusu.
Nakon mog uvodnog govora, uslijedila su mnoga pitanja kao, donosis li i skolu i bolnicu, zasto bas u Lusu, je li ti crkva samo pokrice za nekakvu zaradu, tko te salje, itd.
Bio sam zacudjen mnogim sumnjicanjem i vec sam pomislio da sve propada.
Nakon sto sam na sve dao odgovore, njihov ton se je polako mijenjao, dok nije postao pozitivan. Mislio sam da je ovime sve gotovo i da je darovnica potvrdjena, no pokazalo se je da je to samo bio pocetak postupka. Trebalo se je nakon toga poci pokloniti kralju da bi on dao konacu potvrdu, no kralj je bio «zauzet». Receno nam je neka dodjemo ponovno u ponedjeljak. Trebalo je dakle cekati od cetvrtka do ponedjeljka.
Za nas je to znacilo povratak i pet sati voznje, cekanje i satorovanje. No, trebalo je i to podnijeti bez prigovora.
U ponedjeljak stizemo ponovno i to rano. Cekamo od samog jutra da budemo pozvani, no nista. Tako do veceri, kad smo bili pozvani da nam se rece da sad trebamo poci opet natrag u Lusu sa dvojicom kraljevih ministara – nduna da i oni vide teren i razgovarju s ljudima o njihovom pristanku.
Bili smo pokoseni tom naglom odlukom i va vecer kasno stizemo natrag u Sesheke da bismo lijedeg jutra rano presli trajektom na drugu stranu rijeke i stigli do Lusu.
Tako smo i ucinili. Uslijedio je i drugi dan a da nismo nista pojeli.
Na povratku u Mwandi na vecer docekalo nas je jos jedno razocaranje: kazu da je danas dan mladog mjeseca (prethodnih dana je bilo oblacno pa se mjesec nije vidio a tog dana se je razvedrilo i, na nasu zalost, mjesec se je pokazao. Kad je mladi mjesec _ «Moonda» Kuta ne radi. Treci dan bez hrane, ovog puta smo spavali u sakristiji crkvice u Mwandi. Slijedeci dan smo oko podne konacno bili primljeni kod kralja (princa).
Procedura primanja kod njegovog velicanstva je posebna prica.
Njegovo velicanstvo – princ Inyambo Yeta ima sve manire kralja. Govoreci tihim i dostojansvenim glasom dao je svoj pristanak i izrazio zahvalnost svim proslim misionarima koji su u njegovu zemlju donijeli Evandjelje, skole, bolnice, ceste i drugo. Reko je da mi zahvaljuje za ovu inicijativu i preko mene svim katolickom misonarima za sve sto su ucinili u proslosti za njegov narod.
Susret s njim bio je impresivan, bio sam voljan preci preko svih tegoba cekanja, putovanja, neizvjesnosti i gladi svih proteklih dana.
Dokument o darovnici je nakon toga bio izdan u njegovu uredu i konacno sam se mogao vratiti kuci u Shangombo.
Bogu sam zahvaljivao dok sam cijelu noc vozio da bi stigao i odmorio se.
Darovnica je datirana 17. travnja, 2002 sa kraljvskim pecatom.
Sad treba na novi posao. Neka Africki mucenici, koji su polozili svoje zivote da bi donijeli Radosnu Vijest, budu nebeski zagovornici. Njihova krv, znoj i pozrtvovnost neka bude sjeme koje ce i ovdje donositi dobar plod.