Konacno je dosao dan da pocnemo sa expedicijom. Nakrcali smo auto s dva satora, opremom za kampiranje, hranom i rano u jutro, 25. veljace 2002 krenuli prema Lusu. To je odrediste za novu misiju. U torbi mi je biskupov dekret u kojem mi daje zadatak da razvidim i zapocnem proces evangelizacije tog kraja. Mozda ga nisam ga trebao nositi, ali sam ga ipak stavio u torbu.
Gospodin Shalila vozi. On je vozac nasih vozila na misijskoj postaji u Shangombo i s njim mi je lakse, barem ne moram misliti na voznju i auto u slucaju kvara. Trebat ce nam 9 sati voznje do Lusu. U ime Bozje zapocinjem novu misijsku avanturu. Zadatak nam je pripremiti sve sto treba za osnivanje nove misijske postaje.
Dok ostavljamo jos uvijek uspavan Shangombo u polumraku svitanja u sebi izgovaram molitvu za uspjesan pocetak. Treba sve prepustiti u Bozje ruke i neka on vodi. Konacno zar nije on ovo sve zapoceo pa neka se sad pobrine za ostalo. Tako sam pokusavao otkloniti bojazljivost pred novim zadatkom. Kako ce nas tamo ljudi primiti, da li im je uopce potrebna misija i hoci li vidjeti vaznost onoga sto im zelimo donijeti, hocemo li naci dovoljno materijalne potpore za gradnju...? Bojazljiva pitanja su navirala sve vise ali je hrabrost navirala takodjer i to s nekog drugog, bogatijeg izvora...
Velika crvena kugla najavila je pocetak novog vruceg dana. Ovo je kisna sezona no ove godine kise ima malo. Crvenim zrakama osvjetljena kukuruzna polja uz put pokazuju znakove umora i potrebe za kisom. Hoce li usjevi prezivjeti ovaj suhi period i docekati makar neki iznenadni pljusak? Ljudi vec pocinju hodati stazama sa svojim zavezljajima, zene s moticicama krecu na polja, u povratku ce na glavama nositi drva. Neke nose i dojencad u zavezljajima na ledjima. I djeca vec trckaraju pored koliba uz cestu. Jedva koje od ove djece ce krenuti u skolu. Za mnoge je skola nedohvatna stvarnost.

Prvi susreti
Nakon sest sati voznje po drndavom putu zaustavljamao u selu Kalobolelwa nedaleko glavne ceste. Tu je skola i trazimo upravitelja. On je, kako smo ranije culi od oca Leonarda, katolik i on nam moze pomoci u otkrivanju naseg terena. Kad smo zaustavili auto u hladovini ispred skole, krenuo nam je u susret covjek srednjih godina. Predstavlja se kao upravitelj skole a mi kazemo da bas njega trebamo. Pogledamo jedan drugoga i prepoznajemo se: Aaa, Mr. Mathew to ste vi, aaa to ste vi Fr. Boris! Stari smo znanci jos iz vremena kad sam bio na postaji u Sichili, prije 15 godina. Ugodno iznenadjenje i ohrabrenje. Barem nekoga poznam u blizini nove postaje. Pitam, ima li koji katolik tamo kamo idemo, u Lusu. Kaze da zna jedino jednog ucitelja koji je na sluzbi s druge strane rijeke, ali da nema katolicke zajednice, jedino on. Nudi nam da uzmeno njegovog sina, mladica sa zavrsenom srednjom skolom da nas otprati i potrazi toga ucitelja. Mladic je bio na ispasi stoke i nakon sto ga je pozvao, decko se je brzo spremio i krenuo s nama. Sad smo bila trojica na istom zadatku: Mr. Shalila, Innocent i ja.

Dolazak u Lusu
Oko cetiri sata popodne stizemo u brdovito podrucje pokraj Zambezija. Najprije je potrebno da nadjemo pogodno mjesto za kampiranje, da odmorimo, prenocimo pa cemo sutra na posao. S brezuljka puca lijep pogled na rijeku i na otocice u njoj. Skrecemo s ceste i silazimo prema brzacima. Tu je netko, na samoj rijeci napravio kucu i tu se zaustavljamo.
Trazimo vlasnika. Dovode nam stariju zenu, ona je vlasnik. Mrs Leggae. Sjedamo s njom u hladovinu s druge strane kuce prema rijeci. Sum brzaca je zaglusljujuci. Kazemo da smo dosli ovamo da bismo potrazili mjesto za gradnju misijske postaje, ako to ovadsnji ljudi budu zeljeli.Od nje sad molimo da nam dozvoli da mozemo kampirati pored njezine kuce.
Dok smo to govorili znali smo da smo bili na milosti i nemilosti za nas prvih stanovnika tog kraja. Kakav ce sad doci odgovor?
Zena je ocito bila pocascena da smo se njoj prvoj obratili. Rekla je da je sretna da dolazimo i da zelimo tu kod njih otvoriti crkvu. “Ja sam”, kaze “ katolikinja, I crkveno sam vjencana. S muzem sam se dosla ovdje nastaniti, on je umro a ja sam ostala sama s djecom. Nema ovdje crkve da molim pa se sad ovome radujem da ne umrem bez sakramenata I svecenika u blizini. Rado cu vam dati mjesta da podignete svoje satore. Ako zelite razgovarati sa poglavicom, poslat cu vam sina da vas odvede k njemu.”

To je bilo novo ohrabrenje. Prvo smo se odvezli dolje uz samu rijeku da bismo potrazili mjesto za satorovanje. Najvaznije je bilo naci hladovinu. Tu smo, na lijepom proplanku, uz pjescanu obalu rijeke i sum brzaca, podigli svoje satore i nasli dom. Nadamo se da nocu nece izici hipopotamusi (vodeni konji) i krokodili iz rijeke da prosetaju bas na ovom mjestu. Zar nemaju drugog setalista? Dan prvi.

Dan drugi
26.02.02
Prema obicajnom zakonu dosljaci trebaju javiti mjesnom poglavici da su na njegovom terenu. Ne bi bilo u redu da zapocnemo obilaziti i zadrzavati se na tom mjestu a da ljudi ne znaju zasto smo ovdje. Zato smo tog jutra najprije otisli u selo poglavice da mu se javimo i objasnimo sto zelimo. Dosli smo dakle u selo poglavice Jakobo. Njegova kuca je obicno nesto veca od ostalih u selu i tamo smo stali u hladovini nedaleko njegove slamnate kuce cekajuci da nam netko pristupi. Odmah je doslo nekoliko muskaraca. Rekli smo tko smo i sto smo i da zelimo razgovarati s poglavicom. Kako je on bio na polju odvezli smo se k njemu. Nakon sto smo sjeli na tlo i izmjenili uobicajene pozdrave, predstavili se, objasnili da smo tu da bismo razvidjeli mogucnost otvaranja katolicke misije. Poglavica Jakobo je pozorno slusao i zatrazio neka objasnimo sto je to misija. Rekli smo da je misija srediste za propovijedanje Rijeci Bozje, otvaranje crkve i s tim drugih aktivnosti na sluzbu ljudima. Kad je cuo da tu ima i “drugih aktivnosti”, odmah se je nasmijesio i dodao da mu izgleda da je to dobro a i da je Rijec Bozja isto vazna. Rekao je da ce o tome razgovarati sa svojim ljudima pa neka se vratimo sutra.
Silazili smo s njegovog polja dodatno ohrabreni.
Sunce je vec bilo visoko nad glavom i trebalo je potraziti skloniste. Vratili smo se svojim satorima i pristavili zdjelu za podnevnu puru.
Sutra kad dodjemo kod poglavice trebali bismo doci vec s nekim prijedlogom koje zemljiste bi moglo odgovrati za gradnju misijskog centra. Zato ce poslije podne trebati dobro protegnuti noge i prosetati terenom da bismo nasli pogodno mjesto. Treba vidjeti gdje je veca koncentracija naselja, kud se ljudi vise krecu kako bi misija bila negdje u sredistu. Opet, mora biti malao sa strane naselja gdje teren jos nije zauzet, gdje nisu necija polja, gdje ima dovoljno vode i gdje je pogodno za gradnju. Treba vidjeti sto ljudima najvise treba u smislu materijanog razvoja i gdje ce nas ljudi primiti.
Da je ovdje vec katolicka zajednica bilo bi lakse jer bismo se njima prvima obratili. No nema je, treba je tek stvoriti.
Kad su se sunceve zrake malo ublazile, krecemo u obilazak terena. Ovoje brdovit kraj i kamenit. Od glavne ceste spustamo se prema rijeci. Na drugi kraj rijeke vide se skolske zgrade. Doznajemo da dvadesetak djece svakodnevno prelazi rijeku kanuom u skolu. Cujemo da se ponekad dogodi da se kanu prevrne i da se dijete utopi. Ocito je da je skola napravljena za one na drugoj strani. Dolazimo do mjesta koje zovu “likamba - luka”, tj. mjesto odakle kanui krecu. Odatle krecemo uz rijeku prema brdu koje se spusta u rijeku. Dolazimo do brda i ulazimo u tropsku sumu koja zalazi u samu rijeku. Majmuncici nas pozdravljaju skakutanjem po stablima. Izgleda da bi ovaj teren od “luke” do ovog brda mogao biti pogodan jer se u ovom predjelu ljudi krecu. Penjemo se na brdo odakle puca lijep pogled na rijeku. Mozda bismo sutra mogli ovaj teren zatraziti od poglavice!
Umorni, vracamo se satorima i pripremanju vecere. Po drva ne treba odlaziti daleko, u sumi smo. Teski crni lonac od “gize” dobro zamjenjuje stednjak. Podgrijavamo pecenu kokos koju smo sa sobom donijeli, dodajemo povrca iz mog vrta u Shangombo, pristavljamo puru i... sto nam vise treba? Spavamo uz sum brzaca ocekujuci novi dan.

Treci dan
27.02.02
Cekamo da nam se pridruzi jedini poznati nam katolik u tom kraju, gospodin Kizito, ucitelj u skoli na drugoj strani rijeke. Trebamo zajedno otici na dogovoreni sastanak kod poglavice Jakobo. Kad su se seoske starjesine okupile, dobio sam prigodu da pred njima predstavim plan o misijskom centru u njihovom selu. Rekao sam da sam poslan od biskupa u Livingstonu da s njima razgovaram o planu o misiji i ako se sloze da zatrazim mjesto za gradnju centra. Trebao sam poblize opisati znacenje rijeci “misija” i sto to sve znaci. Rekao sam da su vjerojatno culi o drugim misijama u drugim krajevima pa su vidjeli da misija ne znaci samo otvaranje crkve nego da s crkvom mogu doci i druge sluzbe na pomoc ljudima. Najprije nam treba Rijec Bozja a ona nas potice da se zalozimo I za ono sto nam je potrebno za tijelo I zivot. Rekao sam da ne dolazim kao politicar koji puno obecava a malo izvrsi. Jedino sto mogu obecati jest naporan rad za razvitak duse i tijela. Koliko cemo uspjeti, to sad ne mogu znati.
Dok sam jos govorio upao mi je u rijec jedan starac s lulom u ustima i rekao je da, dok je on jos bio mlad da je putovao i vidio misiju u Siomi i da je tamo i skola i klinika i domacinska skola za djevojke. On je svakako za to da se otvori misija. Drugi su ga poceli usutkavati neka me pusti da zavrsim. Medju njima se je razvila diskusija koju je zakljucio poglavica Jakobo rekavsi da koliko oni vide, da bi to moglo biti dobro za selo. Najvise im treba skola jer da im djeca pogibaju na putu u skolu s kanuima prelazeci rijeku a mnogi niti ne idu od straha. Rekao sam da iako i ja vidim potrebu za skolom, ne mogu sad nista obecati jer to ne ovisi o meni. Za otvaranje skole treba novaca. U svakom slucaju, treba pozvati i druge poglavice, zajedno sa visim poglavicom – Silalo. Dogovorili smo se da cemo se ponovno s njima naci za dva tjedna.
Razgovor je zavrsio u vedrom ozracju. S brezuljka sam im pokazao mjesto koje bi moglo biti prikladno za gradnju misije. Ustali smo i gotovo svi krenuli da pogledamo. Pokazalo se je da je dobar dio terena vec pretvoren u njihova kukuruzna polja i trebalo bi se dogovoriti s vlasnicima polja ako bi ustupili teren. Time je prvi dio expedicije sluzbeno zavrsen.

Kriz na brdu pored puta

Pomalo je zacudjujuce da u kraju gdje nema niti jedne katolicke zajednice stoji metalni kriz s natpisom ispod mungongo stabla na brezuljku pored puta. Prolaznik koji ga slucajno ugleda kroz gustaru moze na njemu procitati da je to spomen na Isusovackog brata, koji je na dan 29. travnja, 1883 poginuo u valovima Lusu brzaca na Zambeziju.

Opis dogadjaja je citiran u knjizi O. Sulliwan, Zamabezi Mission. Otvaram knjigu i jos jednom citam: “Na dan 14. ozujka, 1883, otac Berghegge i braca de Vylder i Simonis krecu kanuima. Na dan 29 travnja stizu do Lusu brzaca sjeverno od Sesheke, i tamo su se nasli u problemu. Veslaci kanua u kojem je bio brat Luis de Vylder izgubili su kontrolu kanua u brzom vrtlogu. Oni su iskocili iz kanua i uspjeli doplivati do obale. Brat Luis je isto iskocio ali on je bio nosen nizvodno u veci vrtlog i tu se utopio. Njegovo tijelo nije nikad bilo pronadjeno, jedino je pronadjen njegov sesir kako pliva nizvodno u mirnim vodama.”
Njih trojica bili su na putu prema Mongu-Lealui gdje je bilo srediste Litunge - vrhovnog poglavice plemena Lozi. Tamo su isli traziti dozvolu da mogu poceti propovijedati evandjelje njegovom narodu. Brat Luis je dakle poginuo kao mucenik dok je bio na misijskom putovanju i s pravom mu je tu postavljen kriz da bude spomen i poticaj. Prvi pokusaji evangelizacije sezu 120 godina u natrag. Nije li vrijedno pokusati opet pa sve ako novi pocetak znaci i postavljanje novog kriza?


Cetvrti dan
28.2.2002

Nastavak trazenja terena za novu misiju. Sad vec postaje jasnije i ime koje bi nova misija mogla dobiti. Postavljeni kriz na brezuljku svjedoci o muceniku, bratu Luisu- isusovcu, koji je poginuo u pocetnim pokusajima donosenja Radosne vijesti u ovaj kraj. Novi pokusaj evangelizacije ostvaruje se 120 godina nakon njegove smrti. Njegova smrt donosi sjecanje na mnostvo katolickih misionara koji su davali svoje zivote na evangelizaciji Afrike ili u svjedocenju svoje vjere do smrti i zrtvujuci se za dobrobit africkog naroda. Jedan od njih je i nas fra Vijeko koji je poginuo u pomaganju zrtvama rata u Rwandi. Ova misija bi mogla biti posvecena njima: “Misija africkih mucenika – African Martyrs Mission”. Kako to zvuci?
Nosen tim mislima za jutarnje hladovine stavljam opet put pod noge I krecem sad u prvcu Siome uz glavnu cestu desnom obalom rijeke. S lijeve i desne strane vidim naselja i ljude na poljima gdje okopavaju kukuruz. Pozdravljam i nastavljam svojim mislima. Nakon sat vremena hoda nalazim puteljak koji prvo silazi prema rijeci i nastavlja uzduz glavnog puta. Tu otkrivam nova naselja. Prolazim naseljima. Ljudi su ocito na poljima. Nastavljam pola sata tom stazom sve kroz sela i konacno nadjem mladu obitelj ispred njihove kolibe. Tu sam sjeo s njima u hladovinu podijelivsi s domacinom cigaretu. Najprije nisu znali kako cemo razgovarati a kad su vidjeli da nam je silozi zajednicki jezik nisu se mogli nacuditi da jedan bijelac moze znati njihov materinji jezik. Rekao sam da ja donosim Bozju rijec I da se ustvari zelim nastaniti medju njima. Rekao sam da bih zelio vidjeti poglavicu njihovog sela da o tome razgovaramo. Rado su me k njemu poveli a zena me je na rastanku obdarila sa sest glavica svjezeg kukuruza iz svog polja pored kuce.
Poglavica sela Lwendo pokazao se dosta rezerviran. Ni ne ponudivsi mi stolicu da sjednem, sto je vrlo nepristojno u africkoj tradiciji, poslusao je pazljivo sto sam govorio ne rekavsi ni rijeci dok vise nisam imao sto reci. Tada je rekao: “Pogledaj ovu djecu, ni jedno od njih ne ide u skolu jer je ovdje nema. Hoces li donijeti skolu i ovdje kao sto si je obecao u susjednom selu?”
Dakle, tu smo. Glas je vec dosao i ovdje, vidio sam, I seosko rivalstvo je vec na djelu.
“Ja ne govorim o skoli, vec o Rijeci Bozjoj”, rekao sam.
“Da, znam, najprije bi htio crkvu a skolu tek kasnije, tako su mi tamo rekli. Najbolje da sve ostavimo za sastanak sa visim poglavicom – Nduna Silalo pa ce se onda to s njim rijesiti” rekao je i otisao.
Otisao sam i ja. Ne moze sve proci glatko, mislio sam na povratku. Mislio sam na crkvu protestantske sekte – New apostolic church, kojoj je on ocito visi starjesina a cija se zgrada nalazi do njegove kuce. Vjerojatno se boji da cemo mu uzeti sljedbenike. No, nista zato. Prolazio sam pored mjesta koje su ljudi poceli prociscavati da mi tu od blata i trave sagradili malu skolsku zgradu. Bez sumnje, skola im treba.
U povijesti misija, skola i crkva su uvijek isle zajedno. Nista cudno ako bi tako bilo i ovdje. Vjerujem da ce prijatelji misija u domovini ili drugdje znati odgovoriti na tu potrebu i pomoci u gradnji.
Sutra odlazimo i ponovno se vracamo za dva tjedna. Tada ce biti veliki susret sa poglavicama. Neka oni odluce o svojoj sudbini, treba li im misija i na kojem mjestu. Hoce li i tada traziti skolu kao uvjet za otvaranje misije? Ocito tu ima interesa. No, ne treba se toga plasiti. Od ljudi koji jos nisu upoznali vrijednost Crkve, kao Bozje prisutnosti u njihovoj sredini ne treba ocekivati vise od toga.
Do tada jos ima dosta vremana za molitvu i razmisljanje.

Kraj prvog putovanja


Drugi posjet
Gospodin Shalila, Innocent i ja ponovno smo stigli na nase staro kampiraliste na obali Zambezija. Ovaj posjet je vec bio drugaciji jer smo sad znali na kojem mjestu cemo kampirati, neke ljude vec poznamo. Svrha putovanja je jasna: Susresti se s poglavicama sela u okolici Lusu zajedno s visim plemenskim poglavicom – nduna silalo. Okupit ce se takodjer I drugi ljudi da na “visoj razini” raspravimo treba li im misija ili ne i ako hoce misiju da dadnu teren za gradanju. Sutra je, dakle veliki dan.



Blagdan sv. Josipa, 19. ozujka, 2002.
Otac Leonard nam se, prema dogovoru, pridruzuje u jutro pred pocetak sastanka. Porucio sam mu da dodje da bi dao svoju podrsku u pregovorima s poglavicama. Upucujemo se zajedno prema mjestu sastanka u poglavicinu selu. Nalazimo da su oni vec okupljeni ispod velikog stabla za sastanke. Starjesine sjede na stolicama a obican narod na tlu. Zene na okupu malo sa strane. Stolice za nas trojicu vec su bile rezervirane. Sastanak je poceo tako sto je domacin poglavica predstavio sve prisutne pocevsi od viseg poglavice. Tada je na meni bilo da predstavim sebe i drugu dvojicu: oca Leonarda i gospodina Shalilu. Ponovio sam u kratko da smo tu da bismo vidjeli ako domacini zele misiju na svom podrucju. Oni su u ranije stvar raspravili medju sobom, tako da su vec bili spremni na odgovor.
Najprije je svoj odgovor dao visi poglavica – nduna Imbae. Rekao je da on dolazak misije vidi kao napredak za ovaj kraj i da je on za to. Tada su se druge poglavice pocele ocitovati i oni su takodjer bile za misiju. Onda su se ostali prisutni poceli ocitovati i oni su bili za. Neki su spominjali da se nadaju da ce misija donijeti skolu, bolnicu, zaposlenje i drugu vrstu napretka.
Vidio sam da tu treba pojasniti pa sam rekao da misija najprije znaci donosenje Bozje Rijeci. Bozja Rijec nas onda potice da unaprijedimo zivot duhovni i ovaj tjelesni. Zato ce misija nastojati raditi zajedno s ljudima na unapredjenju jednog i drugog zivota. Nista ne mozemo sad obecavati, jedino da cemo raditi.
Morao sam imati na umu da ne govorim krscanima koje vode evandjeoske vrednote vec ljudima kojima vjeru treba tek navjestiti.
Preostalo je da se pocne govoriti o terenu za gradnju misije. Rekli su da su oni vec rezervirali teren i to onaj od kriza pa dolje prema rijeci. Svi smo ustali i otisli vidjeti. Teren je doista veliki: 700 m sa 1500 m. Brezuljak od glavne ceste sve do obale rijeke.
Sveti Josip je bio darezljiv.
Preostaje da zajedno s mjesnim poglvicama odemo u Mwandi da se dogovor potvrdi kod vrhovnog poglavice i da time bude darovnica potvrdjena. Za to se treba najprije najaviti sto znaci da to slijedi kasnije.

Sustradan, 20. ozujka, zapocinje se sa ciscenjem terena. Treba posjeci grmlje a ostaviti stabla. Odmah su se ljudi stavili na posao i cetvorica su bila odredjena da prociste granice. Tada ce jos sesnaestorica poceti sa ciscenjem cjelokupnog terena. Vidim da su zadovoljni jer su dobilo ono sto su zeljeli a to je posao. Dogovoreno je da ce seoski poglvica Jakobo davati posao ciscenja sljudima iz svih okolnih sela a ne samo iz svojega da se izbjegne medjusobna zavist.
Mi se sad mozemo vratiti u Shangombo. Trebam biti u zupi pred maslinsku nedjelju i dakako, kroz Veliki tjedan. Kad se povono vratimo iza Uskrsa onda cemo nastaviti s organiziranjem poslova i planiranjem.

Kraj drugog putovanja