Jedne godine je kralj poslao svoga sina, princa Nabiiga, da obiđe ljude u kraljevstvu. Kad su ljudi iz neprijateljskog plemena vidjeli nasljednika sa samo nekoliko tjelohranitelja, savladali su prinčeve čuvare i uzeli princa kao taoca. Svukli su s njega svu kraljevsku odjeću. Bio je prisiljen da hoda samo s malom pregačom oko pojasa. Davali su mu samo jedan mali obrok dnevno i prisili ga da radi na poljima s motikom. Ljudi su ga izrugivali. Žene su dolazile i izrugivale se njegovoj muškosti govoreći da nije pravi muškarac. Djeca su ga gađala iz praćke i smijala se kad bi ga pogodila u najosjetljivije mjesto. Svima je bio na ruglo.

Način na koji je princ primao sve ove poruge sve je iznenađivao. On je veselo pjevao dok je radio najteže poslove i dok je bio izrugivan. Ruke su mu bile izranjene i žuljave od hrapavog drška motike, no nije nikad prestao pjevati. Plemenske starješine su bile uznemirene zbog prinčevog pjevanja i veselog ponašanja. Znali su se sastati i govoriti: „Kako može pjevati i biti veseo? Prisilili smo ga da spava na tlu, dajemo mu malo hrane, prisiljavamo ga kopati sa hrapavim drškom od motike, naše žene i djeca mu se izruguju. I on još uvijek pjeva!“
Nakon nekog vremena su ga pozvali pred poglavičko vijeće. On je stajao ispred njih odjeven samo u malu pregaču oko struka, visok i ponosan. Starješina ga je tada upitao: „Zašto pjevaš?“
On je tada odgovorio s istim veseljem: „Istina je, vi ste mi oduzeli moju dragocjenu odjeću i poslali me da radim teške poslove. Učinili ste da spavam na tlu u običnoj kolibi. Pokušali ste me poniziti i posramiti te mi oduzeti ponos. Sad me pitate zašto još uvijek pjevam usprkos svega. Ja pjevam jer mi ne možete oduzeti moj naslov. Ja sam prvorođeni sin kralja Moro Naba i ne moram odgovarati na vaše sramno ponašanje. Ja sam kraljev sin i to mi ne možete oduzeti. Zato pjevam!

Ovaj afrički princ je bio ponosan na svog oca, ponosan da je kraljev sin. Taj identitet kraljevog sina mu je više značio nego sve drugo. Mogli su mu sve oduzeti, mogao je podnijeti sva poniženja i patnju ali ga je držala jedino svijest da je kraljev sin.

Ova priča nas podsjeća na naš vlastiti identitet.
Tko je naš otac? Božji sin, Isus Krist me je uvjerio da sam i ja Božji sin (kćer). To sam postao po krštenju.
Kako mi ova priča može pomoći kad se nađem u sličnom problemu i trpljenju kao princ Nabiiga?