Kako ste kao mladi svećenik osjetili želju da Božju riječ propovijedate onima koji za nju nikad nisu čuli, da postanete misionar?
Uvijek se je dobro vraćati na početke i obnoviti prvotnu inspiraciju, jer kad se čovjek vraća na svoje izvore onda se u stvari vraća sebi. Kroz život se može dosta toga izgubiti  od onog što je motiviralo tvoje početke a time se onda polako i gubi samog sebe, svoj identitet. Zato je ovo vaše pitanje u stvari i poticaj ponovnom otkrivanju onog što motivira.
Evo sad kad sam potaknut da na te početke ponovno mislim otkrivam da mi nikad nije bio prvotni cilj „propovijedati onima koji za evanđelje nikad nisu čuli“. Tako vidim da u svojem prošlom misionarskom radu nisam nikad bio prvenstveno „propovjednik“, ne vidim sebe kao propovjednika iako je to sastavni dio moje službe. U misije sam pošao iz drugog razloga: zato što me je Učitelj tamo poveo. Osjetio sam njegov mig koji govori neka ga slijedim u Afriku. Nisam točno znao što ćemo tamo raditi osim onoga što sam u svojem iskustvu kao njegov učenik gledao i slušao da on radi. Bio sam siguran da ćemo nešto od toga i tamo raditi ali nije mi bilo baš jasno što će to biti. Propovijedanje je bila jedna od Učiteljevih aktivnosti iako ne jedina pa sam tako očekivao da ću i ja isto propovijedati ali ne samo to. On je uvijek bio na strani ljudi i to najprije onih siromašnih pa im je pomagao i duhovno i tjelesno. Takav sam posao i ja onda mogao očekivati.
Drugo, nisam u misije krenuo sam u svoje ime. Već sam tada bio svećenik inkardiniran u jednu biskupiju – krčku. Otac biskupije – biskup – nakon što je shvatio da se radi o pravom zvanju, svečano mi je 1983 podijelio misionarski križ i time me tamo poslao u ime biskupije a i opće Crkve. Tako sam postao poslanik, nekoga predstavljam i nekome dajem izvještaje, kao ono u apostolsko vrijeme. Znao sam da iza mene stoji ne samo On nego i njegova Crkva iz koje dolazim. Pa me je to činilo sigurnijim.
To je ono na što me ovo vaše pitanje sad podsjeća pa vam na tome moram zahvaliti. Dakle, tu je pitanje poziva i ostajanje tomu vjeran kroz život iako se mnoge pojedinosti i aspekti dalje razvijaju jer je život dinamičan.

Na afričko tlo stupili ste prvi put 2. srpnja 1983. godine. Kako ste se osjećali onog trenutka kad ste po prvi put došli među Vaše buduće "župljane", ljude koji za Isusa i Evanđelje nisu ni čuli?
Prvo stupanje na afričko tlo ostaje nezaboravno. Najprije sam se iznenadio da je Afrika hladnija nego što sam očekivao. Mjesec srpanj je tamo zimski mjesec pa je pri spuštanju aviona bilo javljeno da je temperatura na aerodromu u Lusaki 7 stupnjeva dok je dnevna ipak dolazila do 30 stupnjeva. No, ubrzo se je vidjelo da je Afrika ipak vruć kontinent. Slijedila je jezična priprema. Trebalo je naučiti domaći jezik jer je on osnovno sredstvo komuniciranja. Za to je trebalo puno samo inicijative jer nije postojala škola za učenje jezika silozi. Uz učenje jezika otvarao se jedan novi svijet koji je trebalo upoznati. To učenje još i danas traje, nakon 23 godine. Osnovna stvar koju sam otkrivao jest da sam te ljude zavolio, da su mi dragi te osjećaj da sam na pravom mjestu. To je to. Osjećao sam da je Učitelj tu i da je zadovoljan da sam ga dopratio u ovaj dio svijeta. Sad, neka bude kako njemu tako i meni i obratno. Svakodnevna bitka da mu budem vjeran te da radim ono što bi on radio, da se ponašam kako sam to naučio od njega je ostao glavni izazov. Koliko sam u tome uspio, neka on sudi… 

Nakon službe u mjestu Sichili gdje ste proveli 10 godina, bili ste neko vrijeme u središtu biskupije Livingstone, a zatim ste osnovali misiju Shangombo. Kad je ta misija postala spremna da je preuzme domaći kler, krenuli ste u novu "avanturu" – 2003. godine nastanili ste se na neprokrčenom šumskom proplanku Lusu kraj rijeke Zambezi i tako osnovali misiju Lusu. Kako je izgledao taj početak, koje je probleme trebalo prvo riješiti?
Prvih 20 godina rada (1983-2003) sad pustimo za drugu priliku jer bi to bila zasebna tema. Zadnji i trenutni period, to jest otvaranje misijske postaje u Lusu je nešto što mi je osobito drago a uvjeren sam da je taj pothvat inicirao sam Učitelj – „Muluti“ na silozi. Možete me pitati kako sam u to siguran. Počelo je jednog jutra u veljači 2002 dok sam se pripremao za misu u svojoj kućnoj kapeli u Shangombo. Evanđelje je tog jutra bilo o tome kako su učenici Isusa tražili i našli ga u molitvi. Htjeli su ga pozvati na posao jer ga mnogo ljudi traži. No on je rekao neka sad idu u druga mjesta jer i tamo želi propovijedati. Zbog toga je  došao (Mk.35-39). To je bila prekretnica jer sam osjetio da me sad Učitelj vodi dalje. Ovu misiju treba predati biskupu da tu pošalje domaćeg svećenika a mi moramo dalje, zaključio sam. No, ipak nije baš samo tako jednostavno. Tko mi garantira da ovaj glas nije samo varka koliko god on izgledao stvaran? Naravno, treba tu iznenadnu novu mogućnost predstaviti legalnom crkvenom poglavaru a prije toga i s prijateljima o tome porazgovarati. Uslijedio je dakle proces verificiranja ispravnosti i ozbiljnosti tog novog poziva. Kad je stvar konačno došla pred biskupa u Livingstonu on je, nakon razgovora sa svojim savjetnicima, odlučio da mi odmah dadne dekret u kojem me šalje u Lusu da počnem rad na otvaranju misijske postaje u tom kraju gdje još nema prisutnosti katoličke Crkve i gdje je velika potreba za raznim razvojnim projektima.  To je bio znak ta je ono što je proizišlo iz osobne molitve bilo realno i da se je tome trebalo onda potpuno posvetiti. Također je iz te situacije proizišla sigurnost da će onaj koji je pozvao i inicirao tu ideju providjeti i sve ono što je potrebno da se ona ostvari. Začudio sam se kako se je sve odvijalo u smjeru ostvarenja. Nije bilo poteškoće koja je bila nepremostiva. Glavni cilj u novoj misiji je bio utjeloviti Kristovu prisutnost u tom kraju gdje Crkva Katolička nije bila poznata velikoj većini ljudi. Predstaviti Krista koji propovijeda, voli siromahe i bolesne i za njih se brine, kome je stalo da djeca idu u školu, da bolesnici dođu do osnovnih lijekova, da se ljudi okupe i zajedno planiraju svoju budućnost. Misija je trebala postati znak Božje naklonosti prema njima. U tome su u dobroj mjeri sudjelovali i oni koji su stajali u pozadini kao neka vrsta logistike: naši vjernici iz krčke biskupije i drugi vjernici prijatelji. Njih jednim imenom nazivamo članovima prijatelja misije Lusu.
 
Što ste uspjeli izgraditi i organizirati u novoj misiji, a koji su projekti tek pred vama?
Gotovo svi koji dođu na misiju se čude i dive što je sve napravljeno u zadnje tri godine na proplanku koji je do nedavna bilo boravište divljih životinja, obraslo šumom i grmljem. Na to su ponosni domaći ljudi jer su u mnogim projektima sami sudjelovali i smatraju ih svojim dostignućem. Svoje će goste povesti do novoosnovane škole gdje u prva tri razreda dolazi preko 180 učenika a to su djeca koja inače ne bi nikad otišla u školu. Zatim će ih povesti do novo završene  zgrade ambulante te do zgrade trgovine u kojoj se mogu naći osnovne živežne namirnice. Povest će ih do zgrade koja nam služi kao dvorana za sastanke i kapelica a gdje se nalaze i sobe za goste. Dovest će ih do mlina za kukuruz koji je veliko olakšanje ženama u svakodnevnom ručnom mljevenju. Nedjeljom će se u kapelici okupiti osamdesetak novih članova Crkve koji su to postali otkad je misije u Lusu. Od njih, prva grupa od njih petnaestak se je krstila tek za Uskrs 2006 a nakon njih se odmah nova grupa prijavila na pripravu.
Biskup Raymond je rekao prilikom krizme o blagdanu Duhova ove godine kako je najveće čudo u Lusu to da smo mi danas uopće ovdje.
No nije još sve završeno. Biskup Valter Župan je imao sluha i razumijevanja za potrebe opće Crkve pa je dozvolio da njegov svećenik, kao fidei donum misionar, nastavi s radom tamo gdje mu je poziv i gdje će njegov doprinos biti od koristi ljudima u biskupiji Livingstone, među siromašnim svijetom u Lusu.
Predstoji daljnji rad na utvrđivanju Crkve i njenom širenju. Mala zajednica živi u poganskom okruženju i nije joj lako nastaviti Kristovim putem osobito bez podrške Euharistije i drugih sakramenata. Nadalje, ima još puno sela kamo tek treba otići, osobito ona na drugoj strani rijeke…
Što se tiče gradnje i drugih projekata i tu još ima puno mogućnosti.
Prva stvar je gradnja crkve. Misija još uvijek nema prave crkvene zgrade nego se okuplja u dvorani za sastanke. Upravo smo u procesu prikupljanja sredstava za gradnju crkve prema odobrenom nacrtu.  Graditi ćemo ako to bude financijski moguće.
Drugi projekt je gradnja još dvije školske učione kako bi se osigurao smještaj za četvrti i peti razred. Da bi škola bila kompletna treba imati 7 učiona a mi ih imamo tek (već) 3.
Ima projekata koji su manji ali ne i manje važni: pomoć bolesnicima od side, školovanje siromašnih đaka te nabavka lijekova za ambulantu.
Moram ovom prilikom zahvaliti osobama koje redovito, preko biskupijskog ekonomata u Krku, uplaćuju mjesečnu svotu za plaće učiteljima na misijskoj školi te bolničaru u privremenoj ambulanti. Takvo redovito uplaćivanje omogućuje da i misija može redovito podržavati određene projekte.

Tko vam najviše financijski pomaže? Na Misijsku nedjelju i u našim se crkvama prikupljaju sredstva za potrebe misija…
Misija Lusu nema nikakvih redoviti prihoda od crkvenih ili drugih organizacija. Mnogi se tome čude. Jedini prihod su pojedinačni darovi prijatelja misija. Najznačajniji prihod je onaj koji se skupi kod biskupijskog ekonoma u Krku a njemu župnici dostavljaju ono što se na njihovim župama skupilo u ime članova prijatelja misije Lusu. Tu su i pojedinačni darovatelji, kako je gore spomenuto. Neki nam se i osobno jave sa željom da pomognu neki projekt na misiji. Tako smo zaslugom jednog darovatelja mogli završiti gradnju ambulante, drugi je pomogao da kupimo lijekove, treći je na našim Internet stranicama pročitao da nam je potreban novac za održavanje tečaja za katekiste pa je za tu svrhu uplatio sumu koja je bila dostatna za taj projekt.
No, najpouzdaniji su mali prilozi koji idu preko župa za misiju Lusu. S takvim smo prilozima sve do sada financirali a tako ćemo moći i nastaviti ako ih bude.
Fond koji nastane od skupljanja na misijsku nedjelju ima drugu svrhu: svaki župnik je dužan tu milostinju poslati u centralni fond koji se onda šalje u Rim. Iz tog fonda papinski misijski ured financira centralne misijske ustanove širom svijeta. No kako su potrebe širom svijeta velike, tako pojedine misije ne mogu očekivati direktnu pomoć.

U godini smo posvećenoj duhovnim zvanjima. Kakav je odaziv mladih Afrikanaca duhovnim zvanjima, smanjuju li se potrebe za misionarima sa Zapada?
Gdje ima Crkve tu ima i duhovnih zvanja. Tako je i u Africi. U biskupiji Livingstone ove je godine bilo ređeno 6 mladića za đakone, svećeničke pripravnike. (Dvojica od njih su mi bili ministranti u misiji Sichili). Usprkos toga trenutno su u biskupiji dvije župe prazne jer biskup nema prikladnih svećenika da ih tamo pošalje. Nekoliko župa i dalje drže misionari i tako popunjavaju župe koje bi inače bile bez svećenika. Velika su prostranstva u samoj biskupiji do kojih Crkva još nije stigla jer nema dovoljno vjerovjesnika. Tako, još uvijek postoji potreba za misionarima. No, misijski je rad u transformaciji. Poželjno je da se misionari drže svoje misionarske karizme te da budu usmjereni na pripravljanje terena u koji se domaći kler može uključiti i nastaviti s redovnom pastvom. U tom smislu je otvaranje nove misije i postupno predavanje domaćem svećenstvu na upravljanje jedan normalan slijed. Iako je svima dana obveza za širenje evanđelja tamo gdje ga još nema, pa tako i lokalnoj misijskoj Crkvi, ipak misionarima je ta karizma posebno svojstvena. Tako ja gledam i na svoju ulogu misionara u biskupiji Livingstone.  

Vi ste  FIDEI DONUM misionar. Što to znači?
Fidei donum su latinske riječi koje znače „dar vjere“. To je dar koji jedna Crkva daje drugoj. U ovom slučaju biskupija krčka daruje jednog svog svećenika biskupiji Livingstone. Taj svećenik je poslan da vjerom, koja je izrasla u njegovoj biskupiji obogaćuje Crkvu u toj drugoj biskupiji. U isto vrijeme misionar postaje i veza između te dvije Crkve na obostrano obogaćenje.


Posjetite www.lusumission.org
Na tim stranicama možete više doznati o misiji Lusu te pratiti njen rad. Tu možete također doznati kako se uključiti u razne projekte, kako kontaktirati misiju i kako pomoći.