Kad me pitaju o sadržaju propovijedanja ili što je to čime Afrikance obraćamo na kršćansku vjeru, onda su to već pitanja koja i meni osobno postaju izazov i o kojima moram malo razmisliti prije nego odgovorim jer su to prava pitanja, ona koja se dotiču srži misijskog rada.

Kad vidim da se ljudi zanimaju za misije, za rad misionara, za ljude i djecu koji „tamo“ žive, kad čujem mnoga pitanja od hrane koja se „tamo“ jede, kojim se jezikom govori, kako ljudi stanuju, kako se vjera širi, kako je misionar prihvaćen i ima li kakvog napretka, do još mnogi drugih pitanja, onda mi je kao misionaru jasno da su misije i dalje predmet zanimanja i to je lijepo.
Kad vidim da se od misionara očekuje da se ponaša i živi po određenim modelima, kad se u njega gleda kao na nekog koji je drugačiji i dolazi iz nekog drugog svijeta, onda se toga malo plašim pogotovo kad primjećujem da me je višegodišnje izbivanje iz kraja iz kojeg sam potekao već dobrano promijenilo i da je ostavilo neizbrisive posljedice. Ta stvar, iako može biti bolna, ipak nije neočekivana.
Kad me pitaju o sadržaju propovijedanja ili što je to čime Afrikance obraćamo na kršćansku vjeru, onda su to već pitanja koja i meni osobno postaju izazov i o kojima moram malo razmisliti prije nego odgovorim jer su to prava pitanja, ona koja se dotiču srži misijskog rada.
Jedinstvenog i općeg odgovora nema jer je svaka situacija i svaki čovjek drugačiji pa je i evanđeoski pristup uvijek nov. No, potaknut ovakvim pitanjem vidim da se evanđelje najbolje „plasira“ onda kad se predstavi kao vrednota koja je privlačna i koja obećava. Božja Riječ, koja govori, koja se čita i tumači, pokušava shvatiti, koja izaziva, poziva, kritizira, Riječ koja se izgovara i čita zajedno u zajednici, Bog otac kojem se molimo, koji nas zaštićuje, prašta, kome idemo i s kojim ćemo u vječnosti živjeti, to su te vrednote koje su Afrikancima zanimljive. Osobito je važno da se taj proces upoznavanja Boga događa u interakciji s drugim ljudima što pogoduje organiziranju crkvene zajednice.
Nadalje, Božja Riječ koja nas uči moralnom životu, koja nas poziva da se međusobno ljubimo, da živimo u miru, da pomažemo jedni drugima, da posjećujemo bolesnike, siromašne i izgubljene, ta Božja riječ zaslužuje našu pažnju i protiv nje nema nitko ništa reći. Pred njom stojimo bez prigovora iako u sebi vidimo da je prezahtjevna.
No, pred Božjom Riječi se netko može i skrivati. Na primjer oni koji žive s nekim porokom, neki od onih (ne svi) koji žive u više ženstvu, koji surađuju s vračem, koji su odbačeni od društva jer su se u nečemu ljudima ogriješili, takvi se pred ljudima i pred Bogom skrivaju pa ih je potrebno izričito potražiti.
Afrikanci s prvom traže „znakove“. Znakovi obraćenja će se najprije tražiti kod onih koji propovijedaju i koji govore u Božje ime. Ti znakovi su neporočan život Božjih glasnika. Time i nesvjesno potvrđuju ono što je rečeno da će Bog (čudesnim) znakovima potvrđivati vjerodostojnost propovijedane riječi a neporočan život je najbolje čudo. No, u isto vrijeme će znati razlučiti ljudske slabosti od namjernog i zlobnog odstupanja od Riječi Božje. Za slabosti će imati razumijevanja i moći će oprostiti dok za trajno i namjerno zlo ponašanje, kao na primjer zlostavljanje obitelji i susjeda neće. 

U spontanim molitvama, kao na primjer molitve vjernika za vrijeme mise ili službe riječi najčešće nakane su slijedeće: za bolesne u kući i bolnici, za zatvorenike, za putnike, za predsjednika, za papu biskupe i svećenike. Vjerojatno to pokazuje ljestvicu vrednota.

Obraćenje na koje Božja Riječ poziva je, kao i svugdje, proces koji traje. Kad govorimo o našoj misiji, sjeme je posijano, kvasac je u tijesto unesen. Proces obraćanja je započeo. Treba sad pažnje i ljubavi povrtlara da se brine za još nejako sjeme ili pažnja žene koja je to tijesto zamijesila. Zato je i potrebno da se misionar što prije vrati u Lusu, što ne?