• Velečasni Boris, predstavite se ukratko.
Misionar sam „Fidei donum“, to znači da pripadam Crkvi u svojoj biskupiji (krčkoj) i Domovini Hrvatskoj koja me je poslala na ispomoć Crkvi u državi Zambiji u biskupiju Livingstone. U toj biskupji radim od 1983. godine, dakle punih 21 godinu.
Zaređen sam za svećenika prije 25 godina a škole sam završio u rodnoj Novalji na Pagu, Pazinu, Rijeci i Zagrebu. Nakon što sam tri godine bio na službi kao kapelan u Malom Lošinju, dobio sam dozvolu od svog biskupa za odlazak u misije.

• Kakva je zemlja Zambija?
To sam se i ja pitao kad sam doznao da idem u Zambiju. Na karti sam našao da se nalazi u srcu Afrike, južnije od Ekvatora, bez mora. Kasnije sam doznao da je nazvana „The real Africa“. Velika je oko 750 000 kvadratnih kilometara ili kao Francuska, Švicarska, Austrija i Mađarska zajedno. Ima oko 10 milijuna stanovnika a glavni je grad Lusaka s oko milijun stanovnika.
Dok velika većina Zambijaca živi vrlo siromašno, postoji mali sloj ljudi, osobito političara i biznismena koji su bogati. Glavno zambijsko bogatstvo su rudnici bakra u pokrajini copperbelt naa sjeveru, dok se većina stanovništva bavi malom poljoprivredom, obrađujući zemlju. Sade kukuruz koji je glavna hrana, uzgajaju stoku i ovise o kišnoj sezoni. Ako kiše bude dovoljno, ima i hrane, a ako kiša zakaže onda je zlo i naopako jer nastaje glad. Glad je prošle godine trajala od rujna do travnja. Tada u šumi nastaje borba između slonova, majmuna, divljih svinja, srna, ptica i ljudi jer se svi bore za šumske plodove, bobice i korijenje za preživljavanje.
Zambija još ima i prirodnih ljepota zbog kojih dolaze turisti. Na jugu zemlje, u gradiću Livingstone, koji je ujedno i sjedište naše biskupije nalaze se prekrasni vodopadi na rijeci Zambezi – Victoria Falls. Oni su jedno od svijetskih čudesa prirode i vrijedno ih je pogledati. Turisti dolaze i radi divljih životinja koje se mogu vidjeti u brojnim nacionalnim parkovima.

• Koji je vaš posao kao misionara u Zambiji?
Zambija je još uvijek misijska zemlja, što znači da je većina stanovnika nekatolička. Biskupija Livingstone u kojoj radim, velika je gotovo kao polovica Hrvatske, a ima svega desetak posto katolika. No u misiji u kojoj sada radim ima manje od jedan posto katolika. Ta misija, zove se „LUSU MISSION“. U godinu dana, koliko sam već na toj misiji, uspjeli smo okupiti tek 24 člana i to je naša zajednica u centru misije. Od njih još nitko nije kršten, a pripravu na krštenje će početi nakon mog povratka s odmora, to jest u rujnu.
Dakle, moj posao je organizirati prvotnu evangelizaciju, okupiti i oformiti katoličku zajednicu a u isto vrijeme, zajedno s ljudima, raditi na raznim projektima koji će ljudima olakšati život.

• Recite nam kako to izgleda prvotna evangelizacija i kako uspijeva?
Na mjestu na kojem smo prije nešto vše od godine dana počeli osnivati misijsku postaju nije bilo niti jednog katolika. To je tipično seosko područje s mnogo sela i zaselaka. Pored nekih protestanskih crkava i sekti koji su došli ranije i osnivali svoje zajednice, većina stanovništva drži svoja stara vjerovanja u moć duhova predaka, a vračar je neka vrsta vrhovnog svećenika. Vračaru se ljudi utječu u raznim kriznim situacijama u životu kao što su bolest, smrt, pomor stoke, vremenske nepogode, udar groma i slično. U takvu situaciju mi dolazimo s pozivom na vjerovanje Evanđeju i osnivanjem kršćanske zajednice Isusovih sljedbenika. Predstavljamo se kao ljudi koji su već Isusu povjerovali i zbog toga smo zajedno s Njim na putu prema vječnom životu. Isus nas potiče da se također založimo i za unpređenje ovozemnog života.

• Kako to izgleda u praksi?
Puno hodamo od sela do sela, sjedamo u dvorišta i s ljudima razgovaramo. Počevši od razgovora o svakodnevnim problemima, dolazimo do razgovora o vjeri u Boga koji je stvoritelj, koji je otac i za nas se brine. Tada ih pozivamo da nam se priključe na nedjeljnoj službi Riječi pa da zajedno s nama mole. Neki obećaju da će doći ali ne dođu a neki dođu. Neki dođu jednom iz znatiželje a nekima se to svidi pa nastave dolaziti. Tako nam je za sada na popisu 24 odraslih koji dolaze redovito na nedjeljnu molitvu. Oni su, dobrovoljnim radom, sagradili privremenu crkvu od lokalnog materijala, to jest od trave i blata. Kad kažem „mi“ to znači da radimo zajedno. U misijskom selu ima nas sedmero u misijskoj ekipi. To su sve vjernici iz mojjih prethodnih misijskih postaja koj su mi najbolji suradnici. Među njima je i katekist. Svatko od nas ima svoje zaduženje, a prema potrebi se sastajemo te zajedno analiziramo stanje i planiramo za dalje.
Ima još dosta sela u okolici u kojima još nema prisutnosti katoličke Crkve pa nam je to stalni izazov. Nema masovnog obraćanja i pokrštavanja, više se radi pojedinačno. Ja kao svećenik i stranac imam ograničeni pristup nekim životnim pitanjima tamošnjim ljudi, no moji suradnici su im u tome puno bliži pa je zato zajednički rad vrlo potreban.

• Što radite na planu razvoja?
Imamo dosta projekata preko kojih nastojimo odgovoriti na stvarne potrebe. Najprije smo počeli s opskrbljivanjem s hranom i osnovnim potrepštinama. Ranije su ljudi morali pješačiti više od cijelog dana da bi kupili kilogram soli ili sapun, malo brašna ili šećera. Sad smo im to sve doveli bliže. Nadalje, malo je tko bio pismen jer je škola daleko i na drugoj strani rijeke. U siječnu ove godine smo, uz pomoć dobrotvora Hrvata, otvorili učionu za prvi razred koji je mogao primiti 40 djece a ostali moraju čekati drugu godinu. Kako je bolnica jako daleko do koje je bolesnik morao pješačiti danima, organizirali smo malu ambulantu u prostoriji župog ureda a za lijekove se već nekako pobrinemo ili kupujemo. Žene su morale ručno mljeti kukuruz za svakodnevnu puru, a misija je kupila i popravila stare strojeve i otvorila mlin. Sad su u procesu i još neki projekti za žene kao škola šivanja. Započinjemo organiziranje pomoći za bolesnike od side i njihove siročadi. Pomažemo, koliko možemo, siromahe osobito siromašnu djecu koja se bez novčaane pomoći ne bi mogli školovati jer ne mogu kupiti knjige ili platiti školarinu. Naša škola nema kvalificirane učitelje a ambolanta nema kvalificirane bolničare pa njih trebamo poslati u škole i njih stipendirati.
To su neki od projekata a gotovo svakodnevno se otvaraju nove mogućnosti.

• Tko financira te projekte za pomoć siromasima?
Financiraju se, barem do sada, isključivo darovima prijatelja misija iz Hrvatske i Hrvata izvan Hrvatske. Prije dvije godine je osnovan klub prijatelja misije Lusu i preko njega se mnogi uključuju. To su uglavnom mali prilozi siromašnih ljudi, ali kad ih je mnogo onda to postaje puno i s time radimo.

• Kako to izgleda biti misionar i je li vas strah životinja i drugih opasnosti?
Život i rad misionara je jako zanimljiv i lijep. Vjerojatno je to zato što je misionar uvjeren da je od Boga pozvan a od svoje Crkve poslan da bude u tom dijelu svijeta. Misinar je privilegiran što može ugrađivati svoj život i rad u stvaranje nečeg novog i plemenitog, to jest Božjeg. Opasnosti ima svugdje pa i u misijama. Treba se čuvati i od životinja i od zlih ljudi pa do Božje volje. Mnogi me pitaju koliko dugo još želim ostati u Africi. Odgovaram da ne znam a to ovisi o šefu odozgo i šefu odozdo (Bog i biskup).

• Što biste poručili našoj Crkvi i vjernicima?
Preporučio bi im neka žive misijskim duhom a to znači neka znaju cijeniti bogatstvo vjere koje posjeduju i neka to bogatstvo znaju djeliti s drugima. Vjera je Božji dar, pa sve ako je i mala dobro ju je širiti i na druge.

• Kako još više i bolje pomagati misije?
Misije je najbolje pomagati molitvom, osobito zajedničkom. Mlada Crkva u Africi, kao i njeni voditelji su izloženi mnogim protivštinama i napastima pa im je potrebna duhovna podrška. Dobro je i dopisivanje s misionarima. Osobno me ohrabri kad pročitam u novinama da je neka župa ili nekka zajednica nešto učinila za misije općenito a dakako, posebno za moju misiju. Prijatelji misija se mogu uključiti u pojedine projekte na misiji, već prema njihovoj procjeni, pa pomagati materijalno taj projekt. Misionar će ih onda moći izvjestiti o tome kako je njihov doprinos pomogao. Naravno to je puno lakše ako se radi o zajednočoj donaciji.
Pomoć za misije se može slati preko Misijskog ureda u Zagrebu. Ako netko želi poduprijeti misiju Lusu, to može ili preko Misijskog ureda ili direktno preko biskupije u Krku pa će oni naći načina kako taj novac proslijediti. Više o radu kluba i načinu pomaganja se može naći na www.lusumission.org.

• Hvala vam na ovom razgovoru želimo vam puno uspjeha u daljnjem misijskom radu.


Razgovarao
Marko Cvitković
Biskupijski povjerenik za misije