Prije svega zahvaljujem POGLEDIMA za poziv u misijsku rubriku. Time su mi dali još jedan krov s čijeg vrha mogu propovijedati ono što sam čuo u skrovitosti – kako je to Učitelj rekao. A ta «skrovitost» je skrovitost srca kojem On govori pa ono što smo shvatili pretvaramo u djela i način života. Zato rado odgovaram na vaša pitanja tim više što sam pod istim bogoslovskim krovom i ja nekad studirao i slušao glas Učitelja koji je sigurno i onda govorio mladom bogoslovu kao što govori i sada sadašnjim bogoslovima.


POGLEDI: Recite nam što vi to radite u Africi već 20 godina.
Što radim? Pretvaram vodu u vino. Ha, i ja sam se nasmijao kad sam to rekao. Očito sam još pod dojmom jučerašnjeg evanđelja na drugu nedjelju kroz godinu. Bio sam u posjet jednoj postaji – Kalobolelwa po imenu. Tu smo ispod stabla, nadomak slamnatoj crkvici koju ljudi grade i nadaju se njenom završetku za Uskrs, čitali o svadbi u Kani Galilejskoj. Kad smo razmišljali o značenju vina u Bibliji, otkrili smo da je vino u Bibliji znak radosti i obogaćenja. Ono «razveseljuje srce čovječje». Brzo smo to povezali s Isaijom 25. 6 gdje se govori da Bog priređuje gozbu na Sionu na kojoj će biti obilje hrane i dobrog vina. Tko ne bi želio na takvu gozbu! A kad je Isus našao na gozbi u Kani prazne kamene posude, rekli smo da smo mi slični tim praznim posudama koje Isus želi napuniti najprije vodom, po našem krštenju da bi ih onda pretvorio u nešto mnogo bolje i veselije.
Što radim u Africi već 20 godina? To isto što je Isus na početku svog javnog djelovanja, prema Ivanu, najavio. Naravno da učenik nije nikad iznad Učitelja, pa ja to radim kako već mogu. U biti je to rad na unapređenju kvalitete života ovdašnjih ljudi prema neprestanom osluškivanju Onoga koji taj posao predvodi i za koji je bio spreman sve žrtvovati.
Pretvarati vodu u vino znači činiti ono što svi navjestitelji Riječi rade svaki u svojoj sredini – razveseljavati srce čovječje.

POGLEDI:Kratka biografija, posebno nas zanimaju vaši studentski dani.
Sjedio sam u istim klupama u kojima sad i vi sjedite samo u starijem dijelu zgrade. Sjemenište sam započeo u Pazinu. Tamo sam, u trećem razredu za vrijeme duhovnih vježbi, prvi put bio pozvan u misije. Naravno da sam i ja a osobito moj ondašnji župnik koji mi je bio duhovnik, bili nepovjerljivi prema toj iznenadnoj ideji obučenoj u mladenački idealizam i maštovitost. No, kad se ta ista ideja ponavljala i tokom kasnijeg školovanja i malo pročišćenijom se pokazala i u bogosloviji, otišao sam k biskupu Karmelu. On me je savjetovao neka ideju ne zabacujem nego neka i dalje molim. Neka najprije postanem svećenik i odem na pastoralnu službu pa tek onda… Tako sam zahvaljujući svom biskupu postao fidei donum misionar a ne dio neke misionarske udruge. Na tome sam mu zahvalan jer sam tako ostao trajno povezan sa svojom rodnom Crkvom. Od nje sam otišao kao poslanik i njoj uvijek pripadam. Ona je majka koja me šalje i koja će me uvijek primiti sve ako nešto negdje zabrljam. To je lijep osjećaj.
Zaređen sam za đakona 1988 a za svećenika 1979, dakle prije 25 godina. Bio sam tri godine kapelanom u Malom Lošinju da bi 1983 krenuo u Zambiju.

POGLEDI:Na kojoj ste župi trenutno?
Trenutno sam u župi u otvaranju. Zove se Lusu u biskupiji Livingstone u Zambiji. No, radije koristimo naziv «misija» nego župa. Župa će postati kad bude preuzeta od mjesnog biskupijskog klera. Za sada, dok je još vodi misionar, pogotovo što je još u osnivanju, bolje da bude nazvana «misija». Tako je bilo i u mojoj prethodnoj misiji u Shangombo. Kad sam je predao biskupu a on poslao domaćeg svećenika onda je uobičajeni naziv «župa Shangombo».
O tome na kojem je stupnju razvoja misija Lusu i više o tome sad ne bi puno govorio, o tome pišem u štampi.

POGLEDI:Što znači biti misionarem u Africi i da li je taj poziv ostvario Vaša životna očekivanja?
Biti misionar u Africi danas je svakako mnogo drugačije nego što je to bilo u vrijeme Combonija, Lavigeriea i sličnih velikana u povijesti misija. Oni su doista počimali ispočetka i odlikovali su se velikom hrabrošću i silnom motiviranošću. Nije čudo da su mnogi od njih proglašeni svetima. U to vrijeme velikih otkrića 19 stoljeća Afrika je donekle bila poznata uz obale Atlantskog i Indijskog oceana po moreplovcima trgovcima osobito Portugalcima, kasnije Englezima i drugim. Unutrašnjost još nije bila istražena i na nekim kartama je bila označena kao carstvo lavova – Qui sunt leones. Devetnaesto stoljeće je u Evropi pobudilo zanimanje za Afriku. David Livingstone ju je pješke prešao pod titulom misionara ali više kao istraživač radi ekonomske koristi za svoju zemlju Englesku. Po njemu je nazvan grad na Viktorijinim slapovima – Livingstone, sadašnje središte moje biskupije, a najveći i najljepši slapovi u Africi su dobili ime po ondašnjoj engleskoj kraljici Viktoriji – Victoria Falls.
U to je vrijeme još uvijek cvjetala trgovina robljem i mnogi su Afrikanci i Afrikanke okovani verigama pješačili s jednog kraja Afrike u drugi da bi bili ukrcavani kao stoka u jedrenjake ili parobrode, bili prebacivani u Ameriku i drugdje kao robovi.
U takvu Afriku, neprosvijećenu i iskorištavanu dolaze misionari s križem, knjigom lijekovima i velikom ljubavi. Uvjeti života za Evropejce su u to vrijeme bili gotovo neizdrživi. Mnogi su Evropejci, a najviše misionari, podlijegali tropskim bolestima kao malariji, žutoj groznici, crnoj groznici ili napadima neprijateljskih plemena. Nije čudo da su se ljudi bojali i misionara bijelaca kad su ih bijelci hvatali i odvodili u roblje.
Usprkos mnogih žrtava, misionari su činili herojski posao u dovođenju Evanđelja, okupljajući grupice obraćenika i time stvarali temelje za buduće župe i rasadnike daljnjeg evangeliziranja. Niknule su mnoge škole, bolnice, domaćinske škole za djevojke, obučavali su se zidari, stolari, mehaničari, vozači…U svemu tom procesu značajnu i pozitivnu ulogu su odigrali misionari.
Danas je nešto drugo biti misionar u Africi. Kad sam ja došao u Zambiju, jer o njoj mogu govoriti, našao sam organizirane župe. Tu su bile izgrađene crkve, vodile su se misijske škole i misijske bolnice. U okružju od 100 do 150 km od misijskog centra bile su postaje (outstations), tj. manji molitveni centri u selima s izgrađenom crkvicom kamo je svećenik redovito išao u posjete radi mise i posjeta zajednici. To sam ja i moji kolege radili u mojoj prvoj misiji Sichili. Naslijedili smo ranije misionare koji su zbog starosti ili drugih razloga predali tu misiju biskupu a biskup nije imao svojih svećenika pa je onda poslao druge misionare, tj. mene i moje kolege: Ivica Kordić i Frano Markić. Na toj sam misiji ostao 10 godina. Mi smo dakle bili tu jer nije bilo domaćeg biskupijskog klera, popunjavali smo prazninu. Takvih «praznina» se još i danas nađe u Zambiji, ali ih je, hvala Bogu sve manje jer su sjemeništa prepuna.
POGLEDI: Dolazimo do pitanja koja su predmet mnogih rasprava: Jesu li misionari i dalje potrebni Africi?
Mnogi odgovaraju, i ja se s njima slažem: jest potrebni su jer su Crkvi potrebni razni talenti a misijska karizma je jedan od darova Crkvi. «Idite po svem svijetu» važi i danas. Ja sam godinama autom vozio satima od jednog kraja biskupije u drugi a da uz put nisam vidio ni jednu katoličku Crkvu a sela je bilo puno uz put. Pitao sam se: što to ja tamo radim u gradu, u organiziranoj župi koju će rado preuzeti oni koji to moraju, to jest domaći svećenici kad je moja karizma misionarska. Drugi imaju drugu karizmu. Tada sam predložio biskupu otvaranje nove postaje u Shangombo koju sam nakon 8 godina predao biskupu da bih onda započeo ispočetka s drugom. U tome vidim kontinuirano djelovanje Duha koji poziva i šalje one koje On odabire tamo kamo treba. Naravno, to mora biti u suradnji s mjesnim biskupom jer je misionar uvijek poslanik a ne individualac. Biskupi su ponekad skloni zadržavati misionare na većim i važnijim službama i župama jer su obično misionari ljudi koji uživaju biskupovo povjerenje. No, misijska karizma mora ostati vjerna sebi samoj i otvarati nove prostore evangelizaciji.
Danas ima mnogo posla za misionare i u gradu, dakako. I misionari su ljudi s različitim pozivima i darovima.

POGLEDI: Ima li danas prostora za Afričke misionare u Evropi koja je sve više raskršćanjena?
U Zambiji ima misionara iz Tanzanije, Nigerije, Konga i drugih afričkih zemalja. Poznam mnoge od njih osobito one koji rade u našoj biskupiji. U isto vrijeme svećenici i sestre iz drugih zemalja idu u te iste zemlje kao misionari. Ima svećenika iz Zambije koji su otišli kao misionari u druge zemlje. Za Afrikance također vrijedi ono: «Idite po svem svijetu». Naša Crkva je Katolička, sveopća. Misijska karizma uvijek ima nešto ponuditi. Tako bi i Evropi svećenici i sestre s misionarskim pozivom imale što ponuditi. Naravno, potrebno je da se radi o iskrenom misionarskom pozivu a da nisu po srijedi neki drugi motivi.

POGLEDI: Koliko vam u svakodnevnici pomaže teološka naobrazba koju ste stekli studiranjem?
Teološka naobrazba je neophodna konstrukcija na koju se usadila moja vjera. Ona je tu da u trenucima nesigurnosti i traženja smjera posegnem za njom. Ona je neophodni okvir i putokaz. No, naučio sam da se ona mora pretakati u konkretnu situaciju. Mora se uvijek pojednostavljivati da bi došla na razinu shvatljivosti za one kojima se obraćam. Nije dovoljno reći: to je zakon ili to je nauka Crkve. Moram objasniti zašto je to zakon i zašto to Crkva naučava. Tek onda postaje uvjerljivo. Ipak, Afrikanci lakše prihvaćaju misterij nego Evropljani koji sve moraju shvatiti. Oni će znati napraviti razliku između misterium fidei i nekog ženidbenog zakona koga oni ne shvaćaju pa prema tome i ne prihvaćaju. Jedan najočitiji primjer je u malom broju crkvenih vjenčanja. Afrikancu je neshvatljivo i neozbiljno vezati se uz ženu prije nego su godinama zajedno stanovali i rodili djecu. Nije lako objasniti im zašto to crkveni zakon ne odobrava. Možda to i slične stvari treba prepustiti vremenu i polaganom obraćanju. Možda će se jednom naći zajedničko rješenje prihvatljivo teolozima i običnim ljudima. Uvijek je u teologiji potrebno tražiti ono bitno kao što je i veliki Augustin sve sažeo u «ama et fac quid vis».

POGLEDI: Kako ste na početku dolaska u Zambiju bili primljeni od lokalnog stanovništva i kako vas sada prihvaćaju? Opišite nam ukratko kako izgleda jedan vaš dan.
Prva služba mi je bila u misiji Sichili koja je već tada bila pedesetak godina stara. Tako su tu ljudi već bili naviknuti primati misionare. Ja sam bio jedan od onih koji su došli. Prihvatili su me s određenim respektom. Oni znaju da misionari dolaze iz daleke zemlje, da su ostavili svoje roditelje i udobniji način života i da su tu zbog Božje Riječi te da bi na razne načine pomagali ljudima. U isto vrijeme osjećao se je jaz između njih i mene kao stranca. Bilo je to poštovanje ali i distanca. Osjećao sam da su od mene očekivali ono što im nisam mogao dati a to je rješenje njihovih svakodnevnih problema kao što su siromaštvo i glad. Ja sam osjećao da sam ja tu zbog onoga što njima nije prvotna potreba bez obzira na ono što je meni bilo prvotno a to je utvrđivanje i širenje Crkve. To je onda znalo rađati frustriranošću s jedne i druge strane. No, možda se meni to samo tako činilo. Početak i uhodavanje u pravi misionarski rad nije lagan. Prvih deset godina sam se tek uhodavao. Drugih deset godina sam već imao malo iskustva koje mi je omogućilo biti bliže ljudima i njihovoj razini. Trebalo je biti ponizan pred onima koji su se manje školovali od mene i učiti njihovo shvaćanje, njihove vrednote, njihovo poimanje svijeta. Potrebno je naći prolaz svjetlosti koja ih može prosvijetliti.
Sada vidim da me lakše prihvaćaju zato što sam sebe vidim kao njihovog suradnika i službenika a ne učitelja. Dobro je Isus rekao da trebamo biti sluge. Sad njih, njihovo shvaćanje, potrebe i mogućnosti stavljam u prvi plan a onda gledam kako možemo zajedno načiniti korak naprijed. Uvjeren sam da imam što ponuditi ali to je tek ponuda koju oni prihvaćaju ili odbijaju. Po nekom zakonu ponude i potražnje trebam ponuditi svoju robu tako da bude prihvatljiva, atraktivna i nadasve istinita. Volim kad me ljudi susreću s osmjehom bez obzira da li pripadaju Crkvi ili ne.
Što se tiče mog radnog dana, on je malo kad isti. Najradije počnem radni dan o izlasku sunca kad s časoslovom i psalmima šećem ispred kuće uz rijeku hvaleći Gospodina i osluškujući ako što ima reći. Euharistiju obično imam privatno. Tada slijedi aktivnost dana u susretima s ljudima, sastancima sa suradnicima, posjetu kojem selu ili bolesniku, pisanju i dopisivanju i večer dođe prije nego sam očekivao.

POGLEDI: Premda ste mladi svećenik iza vas je bogato pastoralno iskustvo. Možete li nam donijeti par zanimljivih događaja koji su vas se posebno dojmili?
Kad ste dvadeset godina u Africi onda vama više ništa nije tako neobično da bi se trebalo posebno izdvajati. Budući da ne znam od kuda bih počeo onda dozvolite da uopće ne počnem.

POGLEDI: Da li često dolazite u Domovinu i da li je nostalgija još uvijek prisutna negdje u vama?
Prema pravilu trebao bih dolaziti svake tri godine no ja dolazim svake dvije. Možete reći da je to zbog nostalgije. Pored toga, imam potrebu biti u vezi sa svojim korijenima i biti dio domaće Crkve dajući joj ono što mi je dano.

POGLEDI: Što biste poručili studentu teologije ili nekom mladom svećeniku koji osjeća misionarski poziv?
Preporučio bi neka mu dadne dovoljno vremena da se provjeri kakve je vrste. Neka o njemu razgovara s osobama od povjerenja kao sa duhovnikom i prijateljima a neka ni molitva ne izostane. Neka ide k svom biskupu koji će ga onda uputiti kako dalje. Može se, preko svog biskupa, povezati s nekim misijskim biskupom ako se radi o fidei donum pozivu. Neki se žele povezati s nekom misionarskom družbom kao što su SVD, Bijeli oci ili drugi u vidu pristupa toj družbi.
U svakom slučaju neka ga smatraju Božjim darom Crkvi i neka dozvole da bude vođeno i ostvareno u suradnji sa crkvenim starješinama.