ponedjeljak, 19. srpanj 2010

Prva krstenja u selu Simatapa
Jucer smo se vratili s cetverodnvnog putovanja u selo Simatapa. To je ono selo u kojem smo ranije otvorili prvi razred osnovne skole nakon sto su ljudi sami sagradili zgradu s dvije ucione, ured za ucitelja kao i kucu za ucitelja, naravno sve od lokalnog materijala, onako kako se grade njihove kuce. Misija je sudjelovala u dobivanju dozvole od ministarstva zdravstva, skolskim klupama, skolskim materijalom te uciteljem kojeg misija placa. Da bismo mogli stici terenskim autom u njihovo selo oni su morali prokrciti dio puta kroz sumu jer do njih do sada jos nije stigao auto, bi je to prvi put za one koji nisu putovali u „bijeli svijet“, osobito zene i djeca, da vide to cudo od automobila.

Kako jos nismo poznavali cestu, trojica ljudi su nas docekala na pola puta da nas vode  jer staza nije dovoljno bila jasna niti oznacena. Zanimljivo je bilo provlacenje medju stablima i zbunjem gdje je trebalo dobro paziti da se ne nagazi na ostar panj i probije gumu automobila. Uz put koji je vodio tokom velikog Zambezija, nalazili smo sela u kojima smo stajali i pozdravljali zacudjene ljude.  Djeca bi znala plakati i bjezati pred nepoznatim prolaznicima, isto tako njihova goveda bi se razbjezala kad bi vidjela auto a ljudi bi stajali i gledali. Kad su vidjeli da se i mi zaustavljamo oni su nas rado primili i veselo s nama popricali. Mi smo zeljeli upoznati kraj i stvarati prve kontakte s tim ljudima.  Tako smo u jednom malom selu, smjestenom na obali malog potoka koji utice u Zambezi, razgovarali s covjekom koji nas je molio neka i u njegovom selu otvorimo skolu jer da djeca ne idu u skolu jer je daleko. Kazem, mi ne putujemo radi skole nego radi Bozje rijeci. A on, „ma mozemo mi i u crkvu ali nam prije treba skola“. Kasnije, kad smo nastavili put, oni koji su bili s nama u autu kazu da je taj covjek vrac. Kad smo nastavili put vidjeli smo da je nedaleko njegove kuce protestantska crkvica novih apostola kojima ocito ne smeta vrac a mozda je on i voditelj te „crkve“.
Kad smo nakon tri sata putovanja stigli do cilja, ljudi, cuvsi zvuk auta, docekali su nas u spaliru. Najprije skolska djeca a onda i odrasli te su pjevajuci i skacuci preko zbunja, dopratili nas do crkvice, skole, kuce za ucitelja, te do mjesta koje su nam pripremili za smjestaj. Kad smo izasli iz auta, oni su vec bili poredani ispred nas i pjevali nam pjesmu dobroslice i to je potrajalo. Nakon sto je pjesma prestala trebalo je govoriti, sto sam lako ucinio. Nakon govora smo sjeli i poglavica sela je bio do mene i govorio je kako je zahvalan da smo dosli i da je ovo kao san koji im se sad ostvario te kao jos ne vjeruje da je ovo stvarnost da je Father stvarno dosao. Kaze da su  jako zahvalni za skolu ali da im sad treba mlin za kukuruz jer njihove zene imaju pretezak posao mljevenja na ruke svaki dan.
Dobili smo smjestaj u kolibama a ja sam u svojoj postavio sator. Kuhinja je dobro radila svih dana do nedjelje kad je trebao biti nas odlazak. Kokose su, uz palentu, bile glavna hrana za ruckove i vecere, u jutro smo dobivali rizu i mlijeko za dorucak. Kazem, "pojest cemo vam sve kokose u selu". A oni, „ Father, kad biste ostali jos barem tjedan dana jos bi ih ostalo.“ Ipak smo za jedan obrok dobili veliku ribu koju su spjeli uloviti usprkos sto im je mreza zapela za kamen u rijeci i ostala tamo a to je bila jedina mreza u selu. U tom kraju ima dosta ribe. 

U nasoj ekipi smo bila cetvorica. U subotu je cijeli dan bila pouka za sve odrasle i djecu posebno. Katekisti Shadrik i Silumesi su poucavali o Crkvi, sakramentima i odgovarali na mnoga pitanja a Kawaya se je bavio crkvenim pjevanjem. Ja sam se ukljcivao kad je bilo potrebno. Na vecer je bilo pjevanja i daljnjeg razgovora dok nije bilo vrijeme za spavanje. Prije odlaska na spavanje molila se je krunica. U nedjelju je bila misa i 26 krstenja djece cije su roditelje ranijih mjeseci nasi katekisti pripremili za ovaj sakramenat.

I poglavica sela se je htio krstiti. Kaze, "slusao sam pouke katekista i vise me nista ne prijeci da se krstim". Kazem, "krstenje ce znaciti i sredjivanje zenidbe". Kaze da je imao cetiri zene a sad je ostao samo s jednom, onom prvom i da zeli s njom skolpiti i crkvenu zenidbu. „A sto je s druge tri zene?“, upitam. "One su umrle pred vise godina", kaze. Obecao sam da cu ga krstiti drugom prilikom kad bude jos spremniji. Nije mu bas bilo pravo, htio se je krstiti odmah ali je pristao.

U crkvicu svi nisu mogli stati jer su dosli i neki iz susjednog sela da vide svecenika. Neki su bili iz protestantskih crkava. Dosli su zahvaliti, kazu, za skolu koju smo im pomogli otvoriti. Na kraju, kad je bilo vrijeme za govore rekao sam da im zahvaljujem za posjet i da su svi koji mole „Oce nas“ nasa mladja braca. Cujem da im je to bilo drago.

Povratak u nedjelju iza mise je iziskivo da dobro pazimo na tragove kojim je prosao auto da se ne izbgubimo u sumi. Dobro smo ih slijedili osim na nekoliko mjesta gdje su prije nas prosla goveda ili slonovi  pa su izbrisali tragove. Tada su nasi decki odlazili u potragu za tragovima te nas dovodili na pravi put. Putem smo sreli covjeka koji je nosio naramak sumskog divljeg meda. On ga je stavio, onako jos u sacu, na veliku koru drveta i nosio kuci. Kad smo ga vidjeli zaustavili smo auto i zamolili da nam dadne meda. On je to rado ucinio iakao se prvi put vidimo. Med su uzele zene koje su s nama putovale i odlazile u ambolantu u Lusu vodeci bolesnu staru zenu. Med ce im dobro doci jer tamao kamo idu nece dobiti hranu ni za sebe ni za bolesnika do li hrane koju sami donesu sa sobom.

Vratili smo se u Njoko u vecernjim satima, srecom jos pred zalazak sunca, prilicno umorni ali zadovoljni znajuci da je nova misija dobila jednu od prvih filijala (postaja).

U Njoko
Na povratku smo culi bubnjeve vraca u susjednom selu. „Sto je to?“ upitali smo one koji su nas docekali na misiji u Njoko. Rekli su da je ponovno dosao vrac u selo Mubita nedaleko misije. Kazu da je noc ranije plesao i vracao sve do zore. U jutro su se svi iz sela trebali svuci do gola, odrasli i djeca te se prati u carobnoj vodi kako bi se oslobodili zloga duha. Kakve li sramote za sve njih! To selo je stvarno upropasteno, ne znam kako cemo im pomoci i hoce li to biti moguce. To je selo u kojem je ona vracara o kojoj smo ranije pisali i ona je uzbudila i zarazila citavo selo. Ne znam koliko su goveda platili vracima koji su do sada tamo „lijecili“ izganjajuci duhove. Kazem mojima da je to sve zbog toga sto je dosla misija u blizinu. Duhovi su se uzbudili i pojacali svoju aktivnost. Prje nego je misija dosla nije bilo toliko toga kao sada. Je li to dobar znak? Kao ono kad je Isus dosao sa svojim ucenicima u selo preko jezera i tamo su se duhovi pobunili i molili neka ih Isus ne dira ili neka ih barem protjera u krdo svinja te tako ucine stetu ljudima. Isus im je dopustio te su onda ljudi zamolili Isusa neka otidje iz njihovog kraja. Izgleda da su se, dolaskom misije, duhovi u selu Mubita isto pobunili te traze nacina da ljudima i dalje naskode. Sad mi moramo uciniti ono sto bi Isus ucinio ovdje: Obratite se je jer Kraljvstvo Bozje blizu. Dajem vam vlast nad zlim duhovima da mojom snagom nadvladate Zloga. Ne znam koliko ce nam vremena za to trebati, Bog zna.

Sutra povratak u Lusu
Bili bismo se mozda vratili u Lusu danas da nije drugi program po srijedi. Dvojica mojih radnika ovdje na misiji u Njoko su otisli na sud: Inambao, nocni cuvar je tuzio Namakanda, koji je pomocnik u odrzavanju raznih stvari na misiji. Namakando je otpustio svoju prvu zenu, kcerku od Inambao. Tamo sad na lokalnom sudu vode zenidbenu raspravu. Zato danas ne mogu otici jer me nema tko camcem prebaciti na drugu stranu a to je posao Namakanda. Eto, to su ovdje normalne, svakidasnje stvari.