utorak, 13. travanj 2010
U Njoko nedjeljna misa pod slamnatim krovom
Nakon tjedan dana provedenih u novoj misiji vratio sam se u „staru“. Vrhunac dogadjanja u novoj misiji je bila nedjeljna misa koja je slavljena u dobro ispunjenoj i jos ne dovrsenoj crkvici pod slamnatim krovom. Imao sam dojam da su ljudi bili uzivljeni u dogadjaje oko Isusovog ponovnog ukazanja svojim ucenicima koji su ovog puta bili s Tomom koji je sad povjerovao. Uskrsli Isus ih je pokusavao uvjeriti da je istina da je on tu ziv iako na drugaciji nacin nego prije. Tako smo i mi zeljeli da nas utvrdi u vjeri sve ako nam jos predstoji dugacak put.
Medju prisutnima su bili i neki „gosti“ kako ih ovdje zovu. To su oni koji nisu jos postali clanovi Crkve ali su nas dosli posjetiti u dobroj namjeri. Medju tim „gostima“ je i gospodin Inambao, stariji covjek koji je do sada bio clan subotara ali sad je sve vise s nama. Redoviti je ne samo nedjeljom nego i na molitvama kroz tjedan. Nakon sto je onog puta bio potaknut od kardinala Vinka za njegovog posjeta misiji Njoko, Inambao je taj savjet uzeo ozbiljno. Kad sam nakon mise s njim razgovarao rekao je da jos uvijek promatra kako molimo, sto naucavamo i kako zivimo. Tek ce onda, nakon sto bude uvjeren, moci pred svima jasno izraziti da od sada pripada nasoj zajednici i poceti s pripravom na krstenje. Odgovorio sam da je upravu i neka samo nastavi s „promatranjem“. U isto vrijeme sam shvatio da imamo veliku odgovornost jer ce njegova vjera ovisiti o nasoj i o tome kako ju mi zivimo. Sigurno jos ima dosta ljudi koji nas tako „promatraju“ ali se jos skrivaju.
Dan prije sam posjetio jedno selo u kojem zelimo organizirati zajednicu. Poslao sam katekistu da prije toga ode i da pozove zainteresirane ljude. Kad su dosli i kad sam objasnio razlog mog dolaska, rekli su da ce se potruditi i da ce se poceti okupljati. Odredio sam im predvoditelja, naseg starog prijatelja Paula koji je dvije godine proveo na misiji u Lusu kao ucitelj. To je u stvari njegovo selo. Potrebna je molitva da ih Duh Sveti vodi u trazenju Istine te da bismo mi mogli biti vjerni svejdoci.
Paralelno, dok sam jos bio u Njoko, rjesavali smo probleme s nasim starim kamionom. Ostao je ukvaru na putu, trebalo je rezernih djelova i sve smo to hvala Bogu uspjeli rijesiti, kamion je doveo daske za krov abmulante i sad vec evo dovozi cement za skolu u Lusu. Cini se da sve probleme uspijevamo rijesiti sto nam je znak da je Bog s nama.
Tih smo dana, jos u Njoko, rjesavali i zenidbene probleme koji su se pojavili kod jednog naseg bracnog para. Trebao sam razgovarati s jednom i drugom stranom, dao sam im zadatak a kad se ponovno vratim onda imam pozvati i njihove roditelje da pokusamo rijesiti problem. I njima je potrebna molitva kako bi mogli prevladati ono sto ih je razdvojilo.
U Lusu: razni izvjestaji
Cujem da je nedjeljna sluzba Rijeci u Lusu bila dobro posjecena. Predvodio ju je katekist Thomas. On se je vratio iz sela Kalobolelwa gdje je kroz dva dana predvodio pouke za vjeroucitelje. Od njega sam dobio izvjestaj jutros.
Takodjer je jutros stigao i ucitelj iz sela Simatapa, skole koju smo prosli mjesec otvorili. Gospodin Musame je dosao na odmor jer je u Zambiji sad skolski praznik u trajanju od mjesec dana. Izvjestava me da skola dobro napreduje, u prvi razred je upisano 56 djece a da bi sad i odrasli zeljeli u skolu. Takodjer govori da je u crkvi nedjeljom preko 50 osoba. To su dobri znakovi. Skola u Simatapa je otvorena uz financijsku pomoc ucenika Pazinske gimanzije i nasih prijatelja iz Lusake.
Ucitelj je donio listu od 21 djeteta koje je u posljednjih 20 godina poginulo prelazeci Zambezi dok su isli ili se vracali iz skole. To izgleda kao da treba zrtvovati jedno dijete na godinu radi skolovanja ostalih u selu. Nije cudo da bi ljudi tamo zeljeli da i njihova starija djeca mogu polaziti skolu u svom selu. No za to je potrebno jos ucitelja i skolskih klupa. Mi smo im mogli dati samo jednog ucitelja i osnovnu skolsku opremu za pocetak. Zelio bih da jos nasih prijatelja uzmu tu skolu kao svoj izazov te da im pomognemo.
O vracari
Na putu iz Njoko sam razgovarao s zenom koja zivi u selu u kojoj je vracara o kojoj sam ranije pisao. Ta mlada zena koja se i dalje bavi vracarskim obredima, bojala se doci da me zamoli za prijevoz iako je imala namjeru putovati u Sesheke zajedno s nama. Bojala se mene znajuci da sam „Bozji covjek“ kako oni kazu. Rekao sam zeni koja je sa mnom putovala a clanica je nase Crkve, neka joj prenese da Father i dalje za nju moli te da jos i drugi za nju mole te da cemo se jednom ipak naci. Izgleda da bi se zena zeljela osloboditi onoga cime se bavi ali ne moze. Nije cudo! Spone su to velike i potrebna je nadnaravna pomoc. Zato molimo i dalje za njeno ozdravljenje!
