Onda sam pricekao dok se skola otvori pa sam morao upraviteljici reci da nece biti nista od solarne pumpe za vodu koju su nam obecali I za koju smo platili tri milijuna kwacha jer da oni ne rade s pumpama nego sa rasvjetom. Znaci morat cemo povuci novac sto njoj nije bilo po volji, ali sto cu joj ja? Kaze, Father, sto ne biste voljeli da na skoli imamo svjetla? Nije u pitanju sto bih ja volio nego da nemamo za to novaca. Ona tri milijuna moramo cuvati za poboljsanje dovoda vode u skolu.

Onda sam imao dogovor za sastanak sa voditeljem ambulante. U dogovoreno vrijeme sam krenuo prema ambulanti zajedno sa svojim suradnicima Thomasom I Shadrikom. Putem smo sreli sve ucitelje koji su dolazili k meni. Vidio sam da su svi bili nekako pognut glave, sigurno imaju neke prigovore. Rekli smo da kad zavrsimo sastank u ambulanti da cemo ih pozvati.

U ambulanti smo razgovarali s voditeljem gospodinom Mulengula. On je odbijao da se podlozi normama katolicke zdravstvene ustanove u kojoj nije dozvoljeno dijeliti kontraceptivna sredstva I kondome. “To je drzava odbrila”, kaze “I salje nam I to zajedno s drugim lijekovima pa se ja podlazem drzavi a ne misiji”. Nakon te njegove izjave morao sam to prijaviti ne samo biskupiji nego I opcinskom ministarstvu zdravstva. Nakon sto sam mu rekao kakav je njihov odgovor I da mu se radi po poslu, onda je pristao da se podlozi. No ima s njim I drugih problema. Vrlo je rijetko na sluzbi, otidje na svoje polje ili u lov a ambulantu ostavi Prophetu, svojem pomocniku koji nije dostatno kvalificiran za taj posao. Postoje prituzbe na njega za lose ponasanje prema bolesnicima osobito prema trudnicama koje su u porodu. Zbog toga je primjeceno da sve manje ljudi dolazi u njegovu amulantu. Iako smo ga vec ranije opominjali, nije se mijenjao. Zbog toga sam poceo traziti drugog bolnicara, oglasio I na biskupijskom radiju u LIvingstonu, no nije lako naci dobrog bolnicara. Ipak smo uspjeli zavrsiti sastank u prijateljskom tonu. On je za sve svoje probleme optuzivao drzavni ured zdravstva govorivsi das u oni nepravedni prema njemu. Dobro, bolje da optuzuje svoj ured nego misiju.

Kad smo se vratili iz ambulante, evo ti opet ucitelja. Glavni govornik je bio gospodin Likando a do njega I gospodin Skafwamba. Kazu da nemaju dovoljno vode u skoli, da ce I djeca nastradati od krokodila u rijeci I da ce oni morati zatvoriti skolu. Ja sam govorio da su potpuno u pravu I da je voda I dalje problem jer je nema dovoljno u skoli ni na misiji. Imamo solarnu pumpu koja nema dovoljni kapacitet a potrebe su sve vece jer ima sve vise ljudi na misiji.  Ali ako vide da su djeca u opasnosti nek slobodno zatvore skolu. Rekao sam sto sve pokusavam uciniti da se kapacitet vode poveca. Potrebno je naci 6 tisuca dolara za nabavu boljeg sistema  a mi toga nemamo. Neka se strpe jer vode ipak ima u odredjeno doba dana, to jest dok sunce sije. Ne treba mene kriviti zato sto su oblaci! Nekako su se smirili. Znaju da ni druge skole namaju vode nego da djeca moraju na rijeku. No, kako je ovo misija tako su odvazniji od misije traziti ono sto ni drugi nemaju. Govorili smo kako ni drzava ne zeli pomoci jer da to je to misijska skola pa je duznost misije da providi sve sto treba.

Nakon ucitelja evo ti graditelja koji je poceo s gradnjom novog krila skole sto misija finacira. MI smo naime ranije prodali kamion da bismo s tim novcem prosirili skolu, drugog novca nismo imali. On je ljut sto nema dovoljno vode za gradnju.  Naravno svu svoju ljutinu upravlja prema Fatheru koji nije nasao nacina da dopremi vodu na brdo gdje je gradiliste. Svi znaju da je to duznost skole da organizira ljude da u kantama donose vodu, ali to nije enjegova brijga - kaze. LJudi su dosli, bilo je dosta zena s kantama jutros, ali treba jos vode. Mi smo pomogli I dovozili autom u bacvama. No jos nije bio zadovoljan. Tog je dana polagao temelje.
Onda sam ga pozvao da objasni nasim katekistima zasto je jucer u nedjelju zidao kad zna da se na misiji nedjeljom ne radi. Iako je on toboze katolik dugo je odbijao pristati da vise to ne ucini dok nismo rekli da necemo potpisati s njim ugovor o gradnji dok ne cujemo da je obecao da to vise nece ponoviti. Konacno je pristao.

Tako samo tog ponedjeljka jedva docekao vecer da se malo saberem I smirim, bilo mi je vec dosta svega, sto se ono kaze.

Sutra dan nakon jutarnje mise, opet. Jedni traze prijevoz dasaka za gradnju, sto samo odobrio a drugi opet traze nesto drugo sto je vec bilo vise nego sto sam mogao podnijeti. Tada sam rekao da sad moram otici da se malo sakrijem. Thomas kaze da se je tako I Isus sakrivao ali da bi  ga ljudi ipak nasli…

Ostatak dana sam proveo mirnije povukavsi se u kucu gdje sam nasao zadovoljstvo u citanju iz zivota svetog Franje Asiskog. Srecom vise nije bilo puno potraznji. Tek sam popodne otsetao uzbrdo na cestu da se susretnem s prolaznicima I malo osvjezim. 

U srijedu sam se probudio opet svjez, hvala Bogu. Rekao samo Shadriku da sam proslih dana bio pod pritiskom, neka oprosti, no sad sam se oporavio. On se je samo dobrocudno nasmijao sto je bilo lijepo od njega.  Razgovarali smo o tome sto treba danas raditi a tada sam pozvao njega I Thomasa da razgovaramo o tome sto treba uciniti sa nasom skolom koju nazivamo misijska skola. Mozemo li mi I dalje preuzimati svu odgovornost za skolu, vodu, gradnju, odrzavanje kad znamo da smo sve izgradili doborovljnim prilozima a potrebe se povecavaju jer je institucija postala velika a nemamo niskavih sigurnih prihoda. Mozemo li mi I dalje dozvoliti da budemo na udaru svih potraznji  I jesmo li spremni da I dalje preuzimamo krivnju za sve sto nedostaje? NIje li doslo vrijeme da skolu predamo drzavi pa neka se ucitelji I domaci ljudi bore sa drzavom a ne s misijom kao da im mi prikracujemo ono cega jos nema? Jesmo li mi vec svoju ulogu dovrsili? Ljudima je bila potrebna skola I mi smo je doveli. Sad neka je oni vode. Slozili smo se da je taj problem stvaran. Trebao sam napisati pismo biskupiji da njima objasnim situaciju I neka nas oni savjetuju sto treba uciniti. To sam pismo istog dana napisao I poslao na biskupiju. Na vecer kad ostanem sam puno mi pitanja prolazi glavom. Treba li sve ovo sto nije direktna pastorizacija ostaviti? Treba li se posvetiti iskljucivo pastoralnom radu? Isus nije bio graditelj, niti je to bio sveti Franjo. A ja? Gradnja I javni radovi donosi povremene konflikte s pojedinim ljudima. Je li bolje ne biti u prigodi koja donosi konflikte? Treba li se povuci u crkvu? No, ako sam vec u prilici da mogu pomoci ljudima doci do skole, abmulante, mlina I slicnog, nije li mi I to duznost? Tako se u beskraj vrti taj film u krug. On se glasnije pocne odmotavati u prilikama kao ove sto su gore opisane I ne znam sto cu s njim a godine idu...